Make Art, Make Love, Make Tea!

Idemo na kavu? Idemo... onda pijemo što volimo. I veselimo se tom pitanju jer to znači druženje, čakule, istresanje onog što nas tišti, malo mira, odušak nakon žurbe i posla. Nema bolje terapije nego razgovor s prijateljicom. Ili slatkog ogovaranja koja počinju s: klinci me izluđuju, onaj moj opet, kak' se ova danas obukla k'o da ju je poplava izbacila... i smijeh. Pa nek' imamo i bore al' da su od smijeha.

Meni je kava oduvijek bolje mirisala nego što je imala okus. I tako je nisam ni pila. Mislim, nisam je pila sve dok s frendicama nisam počela ić' na kavu. Zapravo mi je finiji čaj al' se u kafiću dugo hladi i imaju samo voćni i od kamilice.

A sa ženama je tako. Puno bismo htjele i da je baš onako kako smo zamislile. Dogovaramo se mi tako jednom. Idemo danas na kavu poslije škole (posla - mi smo učiteljice)? Može, al' baš sam oprala kosu. A dobro sjedit ćemo vani u jaknama ionak' je već dosta sunčano. Na kraju pijemo čaj od mente i zeleni pa nek' se hladi, neće klincima bit ništa ak' budu pet minuta dulje u vrtiću. Dok se hladi jedemo limun i med jer to tak' i tak' ne stavljamo u čaj. I fora je jer nas čaj grije kad je sunca nekud nestalo, a i zapuhalo nekako neugodno. Baš nas briga jer imamo tema i za tri šalice čaja. Navalile sunčane naočale i nadovezujemo priče, slažemo se, razmahale se, glasno raspravljamo (profesionalna deformacija) i uživamo. Čaj nekako odličan makar je zapravo neko sijeno. Ni upola k'o onaj domaći pažljivo ubran i sušen al' nekako slađi iako nismo stavile med. Ima poseban sastojak, moćan tajni dodatak. Pogađate? Ljubav! Prijateljstvo, neraskidiva veza dvije ženske duše. Bogat je onaj koji ima prijatelja. Ponekad se te duše prepoznaju u jednom pogledu. U sasvim usputnom komentaru. U nekom djeliću sekunde kad osjetite da vas od svih, u prostoriji punoj ljudi, zaista sluša samo jedna osoba. Prijatelj. Uz dobro društvo iskrenih prijatelja nije ni potrebno više od šalice čaja. Ona je tu kao dio druženja. Topla šalica u našoj ruci sudjeluje u filozofiranju. Mirisna para koju udišemo djeluje meditativno. Gutljaji koje otpijamo s vremena na vrijeme uklopljeni su kao poveznice u razgovoru, poput zareza u rečenicama. Oparak biljke ubrane pred koji mjesec priča priču. 

Čaj pijemo i kad smo bolesni. Kad nam ne pomaže drugi lijek. Pijemo ga i kad želimo smršaviti. Onda vjerujemo u njega. Postaje čudesan napitak. Skoro da možeš osjetiti kako se tope tvoje masne stanice svakim toplim gutljajem. Nema boljeg za želudac od stolisnika i on će ti sigurno pomoći. Popij crni čaj on zatvara. Daj to oko isperi kamilicom, pusti ti šta oni kažu da te bapske vračarije nisu točne. Nemoj pit' mentu navečer nećeš moć zaspat. A za kašalj majčinu dušicu, možeš i kadulju. Kupi si Uvin i proći će ti upala. Čaj od šipka ti ima C-e vitamina, a od koprive željeza. Šalica čaja od hmelja i da vidiš kak' ćeš zaspat. Može i valerijana. Za dobro raspoloženje gospina trava. Kim, anis, komorač su odlični za djecu i grčeve. Rooibos piju djeca od rođenja u Africi jer nema teina ni tanina. Ma, šta god da vam je ima neki čaj. Nekad mješavina, al' pomaže i potpuno je prirodna. Zdrava i nije skupa. Samo skuhaš i piješ. Nije ni neko kuhanje već preliješ vrućom vodom i pričekaš. Zapravo, ne moraš bit bolestan da bi pio čaj. I mnoge se bolesti mogu spriječiti prije nego i počnu. Ritual pijenja čaja ujutro, popodne ili u hodu, kad želite nešto toplo i mirisno što će vaše misli ponijeti na cvjetne livade ili pak planinske vrhunce.
Kako tek prija šalica toplog čaja dok planinarite punog ruksaka gazeći snijeg! Fino vas grije i dok sklupčani na svom omiljenom mjestu pod dekicom čitate knjigu. Čaj krijepi.
Zato: Make Art, Make Love, Make Tea!

Emina prva kestenijada

EMINE PRIČE

Emina prva kestenijada

Probudili smo se ranije nego inače. Magla je normalna pojava sredinom listopada, no činilo se da neće biti kiše, a prozrake su obećavale sunce. Pričekali smo kuma Damira i frendicu Josipu, a nakon doručka mama mi je promijenila pelenu i uvalila me u sling nosiljku.

U parku je sve već vrvilo veselim planinarima. Bilo je prekrasno vidjeti sve te crvene ruksake i šarene ljude u gojzericama. Mene su svi htjeli bolje promotriti. Nisu vjerovali da ja – najmlađa planinarka HPD-a Zrin idem sa starcima pješice do planinarskog doma. Mama me prilično zamotala i postajalo mi je vruće makar su se svi oko mene brinuli da ću ozepsti. Malo mi je sve skupa počelo ići na živce jer se nije ništa zanimljivo događalo pa sam bila presretna kad smo krenuli autom prema Cepelišu. Bila je to odlična prilika za povući još koji guc finog mlijeka i samo malo ubit oko…

Kad sam se probudila već smo bili negdje u šumi. Meni nitko ništa ne govori pa nisam znala koliko još ima do doma. Tako se dogodilo da sam morala kakati i nije bilo druge nego presvlačenje na tatinoj jakni i jesenskom lišću. Uh, što je lijepo bit suh i čist! Rekla sam im: Everything is O.K. a oni su opet čuli: EOK. Bit će mi puno lakše kad napokon nauče što im govorim.

Sustizale su nas skupine planinara iz Orašja, Zagorja, Samobora… ne znam ni sama, al bilo ih je odasvud. Gdje su li samo kupili sve te divne crvene ruksake? Neki su me snimali, neki fotkali, neki su se smiješili i hvalili moje starce a neki su im zamjerali što me tako malu vuku po šumi. Ne znaju oni da sam s nepunih mjesec dana ja već ljetovala na Braču! Mama je već pomalo šizila zbog stotine istih pitanja al ona me beskrajno voli i ponosno je ponavljala: Ema, dva i pol mjeseca, Ema, nije joj hladno, dva i pol, ma, nije, da, da, dva i pol, Ema…

Mora da sam zadrijemala zbog maminog glasa jer smo ubrzo bili na vrhu Hrastovičke gore. Moji su kupovali sir, muzika je tresla, ljudi su plesali i jeli. Sve u svemu, bilo je tako veselo i uzbudljivo da sam ogladnila. Srećom da je mama uvijek tu negdje jer ja još ne smijem papati kestene. Mmmmm… kako je lijepo spavati vani na dekici. Tata, Damir i Josipa su roštiljali kobase, Sandra i njen peso Erna su jeli kestene a mama i ja smo se mazile i smijale.

Kad sam se ponovo probudila već je malo zahladilo i sunce više nije išlo u oči, a mi smo se spuštali prema Petrinji. Damir je morao nositi Josipin ruksak koliko je ona nabrala kestena! Nisam uopće bila umorna i virila sam mami preko ramena da što bolje zapamtim svoju prvu kestenijadu!

Iz planinarskog dnevnika Pine Žilić

U Petrinji 17.10.2009.

Zov planine

Mijenjala sam naslov posta već nekoliko puta. Htjela sam prvo pisati o putopisima hrvatskih putoholičara. Znate na koje mislim? O Dvini, Veličanu, Rostuharu, Božiću, Popoviću... i njihovim zanosnim pustolovinama u zemljama trećeg svijeta, o ludosti i egzotičnim doživljajima koje su proživjeli na drugim kontinentima, džunglama, pustinjama, karakorumskim osamtisućnjacima i Himalaji ili pak na našem Velebitu. Novinarski stil, puno informacija, humora i iskrenosti, prekrasnih fotki, uglavnom živopisni redovi primamljivi svakome koga vuku lutanja i skitnje. Idealno štivo za one koji su skoro zapalili stari orah igrajući se indijanaca u tepeeju složenom od kukuruzovine. Ili za sve one koji su se vozikali biciklom po obližnjoj šumi tajeći starcima kako su u gustišu nabasali na divlje svinje s mladima jednog proljeća. Za sve kojima je bar jednom pukla guma na biciklu kilometrima od kuće na nekoj poljani ili koji su zaglibili u dubokom blatu istražujući nabujale pritoke Lonje. Dok su s prvim Kodakovim idiotom fotkali stare trijemove, urušeni most, posljednje krave koje su pasle u Lučici jedva utekli pred kobilom koja je majčinski štitila svoje ždrijebe od blica. Definitivno za sve koji se osjećaju kao Huckleberry Finn i Tom Sawyer, a čije se djetinjstvo događalo prije tableta na kojem pišem ovaj tekst.

Mislila sam pisati i o tome kako takva putovanja ne zahtijevaju puno novca jer se ne radi o luksuznim hotelima sa puno zvjezdica. Osim nešto osnovne opreme presudna je dobra priprema i promišljanje te planiranje rute, informacije o posebnosti mjesta, poznavanje jezika i naravno poznavanje osnovnih vještina preživljavanja kao i tvoja fizička sprema. Mislim, poanta i jest u tome da se dožive ljudi, kultura nekog naroda i običaji, hrana, priroda, životinje... da se iz blizine udahne nova energija, osjeti duhovnost, pronađu odgovori o samome sebi ili se pak život sagleda iz neke druge perspektive.

Onda sam zaključila, kao i već mnogo puta prije, da egzotika uvijek privlači al' da za pomicanje vlastitih granica nije potrebno prijeći osam tisuća metara nadmorske visine i izložiti se životnim opasnostima. Kad jedna kriva odluka ili izgubljena rukavica znači život ili smrt strah naprosto poništava uživanje. Ali ja i nisam bila u Nepalu niti na Mont Blancu pa što ja znam? Možda to jest stvarno neopisivo otkrivenje i adrenalin koji te puca neusporedivo više.

Oduvijek sam svoj mir, zen iliti meditaciju pronalazila u nekom osamljenom šumarku uz cvrčanje cvrčaka na čvoru crne smrče, na još ugrijanoj kamenoj ploči uz more gdje se noću najjasnije vide zvijezde južnog neba, roneći u osamljenoj morskoj uvali rano ujutro kad se zrake sunca lome kroz azurnoplavo more ili kad izuješ gojzerice i bos gaziš velebitsku tvrdaču travu, a misliš da je ono najfiniji tepih, jedva se uspijevaš provući kroz stijenje planine a na trenutak onako zarobljen hladnim kamenom osjetiš potpunu tišinu i zov planine. Kročiti na vrh, bliže suncu, napuniti pluća čistim planinskim zrakom, laganim i mirisnim molekulama smilja, vriska i koktela svih onih mirisa žilavih trava što rastu nisko u kamenjaru znači kročiti na oltar Majke Prirode. 

Planine me zovu. Sanjam ih ponekad. Dok ti sunce pali kožu svojim zrakama pod nogama ti je snijeg u ponikvi. Oblaci bacaju svoje sjene po padinama i prolaze brzo mijenjajući vrijeme u trenu, hirovito. Izmaglica, fuškac koji muti pogled prema moru dodaje malo mistike. Što je to što nas zove? Zašto smo tako nemirni, uvijek želeći više? Još samo korak dalje, još samo baciti pogled iza ugla. Penjući se gledamo visoko, žurimo se, čeznemo, divimo se ljepoti. Kraće su staze uvijek strmije i opasnije ali i ljepše, a planinarske crtice zato dojmljivije. Uvijek biramo takve! To je jače od nas. 

Do nekog novog hodanja listajući planinarski dnevnik prisjećam se raznih doživljaja. Nekog psa koji nam se prikrpio i koji nas je vjerno slijedio (kako to samo psi znaju) dobrim dijelom Samoborskog gorja prema Oštrcu i iskusnog planinara koji nam je dobacio "luk i voda" kad nas je pretekao u hipu. Bilo je to planinarenje koje je više ličilo na Narnijske kronike zbog bajkovite bjeline snijega, a ja sam gazila oprezno jer sam nosila bebu u trbuhu. Na svakom je planinarenju udaren pečat. Ne samo onaj s vrha već i prijateljstva. Otkriješ tko ti je spreman pružiti ruku. Kamačnik i Vražji prolaz obilježeni su silnom vodom koja je djelomično prštala iz vodopada, a većinom iz oblaka. Bili smo mokri bez obzira na kabanice i naš mali Olimpusov fotić nije to preživo. Put u dva srednjovjekovna grada: Gvozdansko i Zrin ponijelo nas je u prošlost i u grad koji je nestao i mi smo poput Dan Browna razvijali teorije o Marijanskim crkvama. Doživljaji možda ne tako neobični ni mjesta ne tako egzotična drugima, ali tebi vrlo dragocjena. Dodir je to prirode i ljudi koji su koračali s tobom. Obilježili te i promijenili zauvijek.
https://www.facebook.com/Perundodirprirode?ref=hl

Tko se boji vuka još?

Fotografija iz neke druge priče, ali dobro se uklapa u temu.
Hvala prijateljima D. i A. na glumljenju straha.

"Nego momci! Pripazite ima ovdje vukova!" - rekao nam je jedan dobronamjerni čiča u živopisnom selu na Zrinskoj gori. Znali smo da tako započinju najgori horori, ali s obzirom da to nije bio film samo smo se osmjehnuli i rekli: "Ma znamo. Mi bi ih i htjeli vidjeti.". Čovjek je u nevjerici odmahnuo rukom i zavrtio glavom, a nas trojica prijatelja uputili smo se u avanturu. Naravno vratili smo se živi i zdravi. Vidjeli smo vučje tragove u blatu. Hodali njihovim stazama, ali ih nažalost nismo ugledali. Rijetki sretnici jesu. 

"Htjeli bismo s vama u prirodu, al' bojimo se zmija." Ne bi vjerovali koliko nam je ljudi to reklo. Ne vrijede niti uvjeravanja da taj strah nije na mjestu i da nije logičan. Ljudi se i dalje boje. Nisu samo vukovi i zmije izvori strahova. Tu su i medvjedi, veprovi, pauci... i tko zna što još. Na sve nas upozoravaju kad idemo u prirodu. Da li nas je strah? Pa baš i ne. Nije to zato što smo mi iznimne hrabrosti. Nije to niti zato što u svom neznanju vidimo svijet (čitaj prirodu) kroz "ružičaste naočale". Mi jednostavno ne vidimo zašto bi priroda izvan civilizacije bila opasnije i strašnije mjesto od urbanog prostora,

Vučji trag na Zrinskoj gori
daleko od bilo kojeg sela

Okrenimo priču i postavimo stvari drugačije. Idete s izleta ili kampiranja i vraćate se u grad. Naletite na prvog čovjeka kojeg vidite u gradu i on vam kaže: "Nego ljudi, pripazite! Ovdje ima automobila, opasnih prometnih cesta. svakakvih ljudi, žica pod naponom, fasada koje padaju na glavu (samo za Petrinjce, ali još vrlo kratko), u trgovinama se prodaje po život opasna hrana..." Zašto nas nitko na to ne upozorava? Zato što je to svakodnevica? Zato što smo se na to navikli?

Da. Kažu da je bolje zlo koje poznaš od onog kojeg ne poznaš. Ljudi u gradovima (pa i u većini sela) izgubili su kontakt s prirodom. Sve im je više manje nepoznato, a na nepoznato uvijek reagiramo strahom i zaziranjem. 

Upoznate li prirodu malo bolje vidjet ćete sve njene ljepote. Predivan čist zrak koji vam puni pluća i naposljetku svaku stanicu u tijelu zdravljem. Cijeli spektar boja koji nas ozdravljuje. Zelena koja smiruje jedan je od najboljih antidepresiva koji postoje (uz bok gospinoj travi). Žubor potoka, pjev ptica, šum vjetra hrane naš duh. Izvorska voda potpuno drugačija od one mrtve dezinficirane koja kroz boljedaneznamokakve cijevi dolazi u naše domove. Puna okusa i života krijepi i oživljuje organizam. Bilje koje nam daje lijek i hranu.... 

Ipak nije ona uvijek predivna i idilična. Zna biti strašna i nemilosrdna. Zna biti ružna i nepristupačna, ali kad ju upoznate shvatit ćete da je ona ustvari potpuno neutralna. Takva je kakva je. Ne treba se protiv nje boriti niti ju mijenjati. Priroda je tu gdje je i djeluje po svojim zakonitostima koje tek treba upoznati. Ima svoja pravila i cikluse kojima se moramo prilagoditi. 

Jedan zaselak na Zrinskoj gori

Učenjem o prirodi ni njena ružnija strana neće biti tako strašna, a lijepa, idilična bit će još ljepša. 

Naravno teško je uživati u nečemu kada vas ometaju predrasude i strahovi uzrokovani neznanjem i neiskustvom. Zato ponavljam, učite o prirodi! Dobre su knjige i internet, ali učite o njoj na licu mjesta, u prirodi. Proučavajte ju i upoznajte ju bolje. Slično je kao kad upoznajte drugu osobu. Prvo imate niz predrasuda, niti malo emocija, ali što ste dulje zajedno sve više razumijete tu osobu i kroz to poznavanje sve vam je više stalo do nje, razumijete ju. Bez obzira kuda taj odnos išao znat ćete tko je ta osoba i poštivat ćete to. Tako je i s prirodom. Upoznajte ju. Osjetite da ste dio nje jer JESTE, koliko god daleko pobjegli u tzv. civilizaciju. Ona je tu u vama jer ste vi neodvojivi dio nje. Ako je tako, nemate se čega bojati. 

Kažu da kad uđete u šumu prvo stablo na koje naiđete dojavi ostalima tko ste i zašto ste došli. Kao dobar pas čuvar zna s kojom namjerom ulazite. Uđete li u šumu s pozitivnim stavom spremni postati dio nje i tako uživati priroda će vam to vratiti. Nema mjesta strahu. Otvorite oči i srce i zavolite i poštujte prirodu. Pobijedite svoje fobije, bili to zmija ili vuk. Meni su podjednako dragi. Vjerujte bit će i vama.
Perun - dodir prirode

Hvatač snova

Znate priču o čovjeku koji je lovio ribu? http://paulocoelhoblog.com/2010/09/08/the-fisherman-and-the-businessman/ E, ko ne zna a zna engleski to je ta priča. Uglavnom, vrti se oko vječne želje, pitanja i nastojanja: Kako postići sreću i jednostavno biti SRETAN ČOVJEK! A za sreću nije potrebno mnogo. Kao ni za osmjeh. Kao ni za dobro djelo. Samo odluka u sebi. Pakt sa samim sobom. Kažu da se ne postiže novcem. Svi imamo snove. Sanjamo noću, sanjamo budni uvijek želeći više... To pokreće čovječanstvo. Želja i snovi. 

Malo sutra, samo ti sanjaj, kaj živiš u oblacima daj se spusti na zemlju, što se babi htilo to babi snilo reći će oni čija je čaša uvijek poluprazna. A opet biti pjesnik il slikar pa uhvatiti pogledom onaj oblak ponad grada što žari svojom ljepotom dok oči drugih ljudi bijahu uprte u zemne stvari. privilegija je koju imaju samo neki. 

Priroda je najbolji slikar. Nenadmašan. Vječna inspiracija umjetnicima. Onima što vide. Koji žele vidjeti ljepotu. Kad ranom zorom vozite i žurite na posao i dok su vam brojne druge brige okupirale misli, žaleći za toplinom kreveta i nedostatkom sna često dobijete nagradu koje možda niste ni svjesni. Gledate prve zrake sunca što stvaraju novi dan i novu energiju. Gledate kako se ledeni kristalići čarobno otapaju na vjetrobranskom staklu. Vidite slojeve magle što tajanstveno otkrivaju proplanak pored šume i jedno drvo u zlatnom rezu. Prestižete oskudno odjevenog čovjeka na starom biciklu. Uhvatite krajičkom oka fazana kako je prhnuo pored ceste iznenađen. Ugledate zaostale crvene plodove šipka okovane ledom i prvim zapusima snijega. Slike su to koje se urezuju u vama i zamislite se. Sjete vas na san kojeg je jutros prekinuo alarm na mobitelu. 

Jel mogu ljudi letjet? pita me kći neki dan. Ima 5 godina i misli da će kad odraste biti prava princeza. Plakala je kad sam joj rekla da ne mogu stvarno letjeti kao vile kako to ona zamišlja. Al mogu u snovima kažem kao slabu utjehu. Kako odrasti i ostati dijete? Kako sačuvati lijepe snove? Biti sretno dijete zauvijek...

Hvatači snova prema indijanskom vjerovanju štite ljude od zlih i loših snova. Ružni se sni tako zapletu u mrežu a dobri prođu kroz rupicu u sredini (i samo ti oni uđu u glavicu kaže moja mala djevojčica).  A kako znaš da su se ulovili? pitamo ju. Pa lijepo, zatresu se ova perca...  

Baš mi se svidjela ta priča o hvatanju snova u paukovu mrežicu i zato sam se dala na posao i izradila nekoliko Dreamcatchersa.

"Snovi stvaraju budućnost." Viktor Hugo

Perun - što je sad to?

Samo mijena stalna jest. Sušta istina. Baš sve se mijenja. Starijima je uvijek bolje ono kak je bilo nekad prije, valjda prije nego se sve pokvarilo. A kad se tema malo produbi zapravo shvatiš da je njima bilo bolje samo zato što su bili mladi i što su tada disali punim plućima. Prije težine starosti, prije no što ih je vrijeme pregazilo. 

Planinarski dom Javorje na Perunu 1427 m nadmorske visine

18. 8. 2008. 

Mladima (mislim onim jako mladima), njima ne treba ništa to je svima jasno. Oni znaju sve (kradem naslov nove emisije na Petrinjskom radiju) i sva su im znanja suvišna, bespotrebna, sve tlaka, sve glupo. Oni znaju bolje kako stvari funkcioniraju. Drugi ne kuže al oni znaju jer su pankeri i buntovnici. Ili jer je teta u vrtiću tako rekla i to je sigurno tako.

Nama ostalima nitko ništa ne govori. Mi sami moramo znat tamo neki IBAN i napisat uplatnicu, izmislit lovu kad je nema, skuhat ručak, stvorit dom, odgojit djecu i da ne nabrajam. Pod stalnom prijetnjom joj vidit ćeš kad ti porastu... Mala djeca mala briga... JOOOOOOOOOOOJ! 

Nevjerojatno kako brzo postaneš zarobljen u vremenu i prostoru. U živom pijesku. Stotine zrnaca koje te guši: društveni okviri, zakoni, pravila pisana (a osobito ona nepisana), predrasude, zablude, nametnute krivnje, moralne dileme... Gdje nestaje sva energija i sloboda? Spontanost i veselje? 

Onda shvatiš (ovo nije priča o živčanim slomovima)! Zašto? Za koga? Želim natrag tu slobodu i još više. Želim sve. Želim prijatelje s kojima mogu razgovarati u beskonačnost samo uz čaj. Želim osjetiti veličinu neba nad planinom. Želim jednim pogledom uhvatiti Tulove grede, more i Štirovaču. Živjeti zdravo i aktivno. Plesati. Želim naučiti toliko toga. Osjetiti poštovanje pred vratima koja su uvijek otključana i ući u taj svijet duhovnosti samo koračajući šumom. Zaroniti u dubine mitologijskih priča i oživjeti stara vjerovanja. Pronaći neko svoje polazište, svoje korijene, svoje težište. Voljeti i jednostavno živjeti bez opravdavanja. Live and let live!

Prvo je bio Stribor - povratak prirodi. Ideje i snovi dvojice prijatelja pretočeni u radionice preživljavanja i bilja i svega... hedonizam za one zaljubljene u Prirodu. I kao što priroda prelazi iz jednog stanja u drugo, nastao je Perun - dodir prirode. Zašto Perun? 

Na planini Perun 18.8.2008.

Putevima Igorovih korijena na honey moon smo otišli u Sarajevo, pa u Vareš, Konjic, Međugorje i tako do Dubrovnika uz Neretvu. Koji Tenerifi il Dubai? Mi smo u 5 dana upijali Baščaršiju, jezero u Varešu, u Vareš Majdanu tražeći kuću Igorove bake Marte upoznali divne i gostoljubive ljude. Popeli se na Perun koji već jednom izliječio Igorov bronhitis čajem od svog ljekovitog bilja i ručali s nekim bajkerima iz Visokog. Iako u Turiji kraj Konjica ipak nismo upoznali rođaka koji tamo još živi nasmijali smo se i nauživali pozitivne energije. O prirodi da i ne govorim. Ona nas je očaravala. Bili to slapići na vrelu rijeke Bosne ili spilja izvora rijeke Bune, korito rijeke Neretve i barem pedeset nijanse zelene... 

U svemu uvijek zajedno Igor i ja od prvog smo dana završavali jedno drugome rečenice, vidjeli Petrinju nenagrđenu ratom oštećenim fasadama, uz žubor Petrinjčice osmišljavali smo svoj bolji svijet. Plesali smo kao par i natjecali se u standardnim i latinsko američkim plesovima 3 godine kad su svi tvrdili da je to nemoguće, da parovi to ne mogu preživjet i da ćemo se posvađat i rastat. Uvijek se razumijemo i dijelimo iste ljubavi. Željeli smo kuću jer nismo mogli zamislit život bez dvorišta, bez dodira prirode. 

Branje vrijeska na Velebitu 2014.

Ne volim ekstreme ni stereotipe. Zašto su dreadloksice must have ako si vegetarijanac? Zašto svi idu u Indiju na duhovno prosvjetljenje? Nije priroda tamo negdje daleko već tu pod vašim nogama samo ju je potrebno malo bolje upoznati. Bez straha. Ne bojimo se poznatog. Biljku po biljku. 

Dok u hladnim zimskim danima pijete čaj od neke biljne mješavine, biljaka čije ste cvjetove i listove sami ubrali ljetos misli vas ponesu na to mjesto izvan vremena. Pijete sunčevu energiju. Prisjećate se razgovora kojeg ste vodili, leptira koji vam je sletio na ruku. Kao da vam zubi trnu sjećajući se one hladne izvorske vode što ste ju tada pili s okusom mente. To je doživljaj prirode. To ne može izazvati pomalo bezukusan ili aromatiziran napitak iz trgovine. 

Preksinoć smo pili čaj od vrijeska što smo ga brali u Krču na Oltarima tj. Sjevernom Velebitu i to je bio pravi "Madeleine" za mene, miris slobode. Nešto divlje u tom posebnom okusu a opet toplo. Usporite, zaustavite poneki lijepi trenutak i proživite ga ponovno. Donesite dio planine u svoj dom a istodobno dopustite svojim mislima da odlutaju ponovno na tu istu planinu. Totalni timeshift. 

Koja faking Indija!?!

Perun - dodir prirode
__________________________________________________

Perun - dodir prirode nudi vam radionice kroz koje ćete naučiti kako prepoznati i brati bilje, izrađivati prirodnu kozmetiku i razne druge preparate od bilja, kako samoniklo jestivo bilje uvrstiti na svoj dnevni meni, aktivnosti u prirodi Hrastovičke gore ali i šire, nudi vam pozitivnu energiju i zdraviji način života, turističku ponudu kao i različite aranžmane po želji. Obiteljske izlete za aktivne vikende i osnovna znanja za boravak u prirodi. 

__________________________________________________

Za ljubitelje mitologije...

Perun (iz Wikipedije u skraćenoj verziji) je u slavenskoj mitologiji bog groma i munje (gromovnik), vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova. Izvorno je korijen *perk(w)u- značio "hrast" (usp. lat. quercus) ili pak "crnogorica", "pošumljena planina" ili "planina", ali u praslavenskom se razvio u značenje "udariti", srodno sa službom gromovnika.U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet.Perun je prema većini slavenskih vjerovanja bio vrhovni bog, barem na kraju slavenskog paganizma. Istočna ortodoksna Crkva uspjela je prenijeti Perunove karakteristike na novog kršćanskog sveca - svetog Iliju, koji je postao gromovnik (Ilija Gromovnik), na osnovi starozavjetnog proroka Ilije koji je vozio vatrenu kočiju nebom, a to se činilo dobrom zamjenom za starog boga gromovnika i njegove vatrene munje. Na zapadu je Rimska katolička Crkva ponudila svetog Mihaela arkanđela koji je, kao zapovjednik nebeske vojske i progonitelj zla, mogao dobro zamijeniti Perunovu ulogu. Moguće je da je u nekim mjestima Perun zamijenjen svetim Vidom.