Mijenjala sam naslov posta već nekoliko puta. Htjela sam prvo pisati o putopisima hrvatskih putoholičara. Znate na koje mislim? O Dvini, Veličanu, Rostuharu, Božiću, Popoviću... i njihovim zanosnim pustolovinama u zemljama trećeg svijeta, o ludosti i egzotičnim doživljajima koje su proživjeli na drugim kontinentima, džunglama, pustinjama, karakorumskim osamtisućnjacima i Himalaji ili pak na našem Velebitu. Novinarski stil, puno informacija, humora i iskrenosti, prekrasnih fotki, uglavnom živopisni redovi primamljivi svakome koga vuku lutanja i skitnje. Idealno štivo za one koji su skoro zapalili stari orah igrajući se indijanaca u tepeeju složenom od kukuruzovine. Ili za sve one koji su se vozikali biciklom po obližnjoj šumi tajeći starcima kako su u gustišu nabasali na divlje svinje s mladima jednog proljeća. Za sve kojima je bar jednom pukla guma na biciklu kilometrima od kuće na nekoj poljani ili koji su zaglibili u dubokom blatu istražujući nabujale pritoke Lonje. Dok su s prvim Kodakovim idiotom fotkali stare trijemove, urušeni most, posljednje krave koje su pasle u Lučici jedva utekli pred kobilom koja je majčinski štitila svoje ždrijebe od blica. Definitivno za sve koji se osjećaju kao Huckleberry Finn i Tom Sawyer, a čije se djetinjstvo događalo prije tableta na kojem pišem ovaj tekst.
Mislila sam pisati i o tome kako takva putovanja ne zahtijevaju puno novca jer se ne radi o luksuznim hotelima sa puno zvjezdica. Osim nešto osnovne opreme presudna je dobra priprema i promišljanje te planiranje rute, informacije o posebnosti mjesta, poznavanje jezika i naravno poznavanje osnovnih vještina preživljavanja kao i tvoja fizička sprema. Mislim, poanta i jest u tome da se dožive ljudi, kultura nekog naroda i običaji, hrana, priroda, životinje... da se iz blizine udahne nova energija, osjeti duhovnost, pronađu odgovori o samome sebi ili se pak život sagleda iz neke druge perspektive.
Onda sam zaključila, kao i već mnogo puta prije, da egzotika uvijek privlači al' da za pomicanje vlastitih granica nije potrebno prijeći osam tisuća metara nadmorske visine i izložiti se životnim opasnostima. Kad jedna kriva odluka ili izgubljena rukavica znači život ili smrt strah naprosto poništava uživanje. Ali ja i nisam bila u Nepalu niti na Mont Blancu pa što ja znam? Možda to jest stvarno neopisivo otkrivenje i adrenalin koji te puca neusporedivo više.
Oduvijek sam svoj mir, zen iliti meditaciju pronalazila u nekom osamljenom šumarku uz cvrčanje cvrčaka na čvoru crne smrče, na još ugrijanoj kamenoj ploči uz more gdje se noću najjasnije vide zvijezde južnog neba, roneći u osamljenoj morskoj uvali rano ujutro kad se zrake sunca lome kroz azurnoplavo more ili kad izuješ gojzerice i bos gaziš velebitsku tvrdaču travu, a misliš da je ono najfiniji tepih, jedva se uspijevaš provući kroz stijenje planine a na trenutak onako zarobljen hladnim kamenom osjetiš potpunu tišinu i zov planine. Kročiti na vrh, bliže suncu, napuniti pluća čistim planinskim zrakom, laganim i mirisnim molekulama smilja, vriska i koktela svih onih mirisa žilavih trava što rastu nisko u kamenjaru znači kročiti na oltar Majke Prirode.
Planine me zovu. Sanjam ih ponekad. Dok ti sunce pali kožu svojim zrakama pod nogama ti je snijeg u ponikvi. Oblaci bacaju svoje sjene po padinama i prolaze brzo mijenjajući vrijeme u trenu, hirovito. Izmaglica, fuškac koji muti pogled prema moru dodaje malo mistike. Što je to što nas zove? Zašto smo tako nemirni, uvijek želeći više? Još samo korak dalje, još samo baciti pogled iza ugla. Penjući se gledamo visoko, žurimo se, čeznemo, divimo se ljepoti. Kraće su staze uvijek strmije i opasnije ali i ljepše, a planinarske crtice zato dojmljivije. Uvijek biramo takve! To je jače od nas.
Do nekog novog hodanja listajući planinarski dnevnik prisjećam se raznih doživljaja. Nekog psa koji nam se prikrpio i koji nas je vjerno slijedio (kako to samo psi znaju) dobrim dijelom Samoborskog gorja prema Oštrcu i iskusnog planinara koji nam je dobacio "luk i voda" kad nas je pretekao u hipu. Bilo je to planinarenje koje je više ličilo na Narnijske kronike zbog bajkovite bjeline snijega, a ja sam gazila oprezno jer sam nosila bebu u trbuhu. Na svakom je planinarenju udaren pečat. Ne samo onaj s vrha već i prijateljstva. Otkriješ tko ti je spreman pružiti ruku. Kamačnik i Vražji prolaz obilježeni su silnom vodom koja je djelomično prštala iz vodopada, a većinom iz oblaka. Bili smo mokri bez obzira na kabanice i naš mali Olimpusov fotić nije to preživo. Put u dva srednjovjekovna grada: Gvozdansko i Zrin ponijelo nas je u prošlost i u grad koji je nestao i mi smo poput Dan Browna razvijali teorije o Marijanskim crkvama. Doživljaji možda ne tako neobični ni mjesta ne tako egzotična drugima, ali tebi vrlo dragocjena. Dodir je to prirode i ljudi koji su koračali s tobom. Obilježili te i promijenili zauvijek.
https://www.facebook.com/Perundodirprirode?ref=hl
Mislila sam pisati i o tome kako takva putovanja ne zahtijevaju puno novca jer se ne radi o luksuznim hotelima sa puno zvjezdica. Osim nešto osnovne opreme presudna je dobra priprema i promišljanje te planiranje rute, informacije o posebnosti mjesta, poznavanje jezika i naravno poznavanje osnovnih vještina preživljavanja kao i tvoja fizička sprema. Mislim, poanta i jest u tome da se dožive ljudi, kultura nekog naroda i običaji, hrana, priroda, životinje... da se iz blizine udahne nova energija, osjeti duhovnost, pronađu odgovori o samome sebi ili se pak život sagleda iz neke druge perspektive.
Oduvijek sam svoj mir, zen iliti meditaciju pronalazila u nekom osamljenom šumarku uz cvrčanje cvrčaka na čvoru crne smrče, na još ugrijanoj kamenoj ploči uz more gdje se noću najjasnije vide zvijezde južnog neba, roneći u osamljenoj morskoj uvali rano ujutro kad se zrake sunca lome kroz azurnoplavo more ili kad izuješ gojzerice i bos gaziš velebitsku tvrdaču travu, a misliš da je ono najfiniji tepih, jedva se uspijevaš provući kroz stijenje planine a na trenutak onako zarobljen hladnim kamenom osjetiš potpunu tišinu i zov planine. Kročiti na vrh, bliže suncu, napuniti pluća čistim planinskim zrakom, laganim i mirisnim molekulama smilja, vriska i koktela svih onih mirisa žilavih trava što rastu nisko u kamenjaru znači kročiti na oltar Majke Prirode. 
Nema komentara:
Objavi komentar