utorak, 9. siječnja 2018.

Zimska idila


Zimska idila u šumi

"Ne trebamo nove krajeve, nego nove oči da ih vidimo." M. Proust

Prošli smo ovom stazom nekoliko puta i ponovno nas zove. Iako nismo stranci uvijek nas dočeka nekako drugačija, a niti mi nismo isti... To je ona ista staza o kojoj sam pisala u Kesten pričama. Sjeverac je donio snijeg i ona se transformirala. Zabljesnula je bjelinom, pojačala svoje uspone, osmislila nove prepreke i pokazala svoje zimsku čaroliju. 

I tako smo odlučili prošetati novim snježnim stazama. Djeca su bila na rođendanu u susjednom selu dok smo mi prtili snijeg prema planinarskom domu. Krenuli smo kasno popodne pa se nismo imali namjere zaustavljati kako bi se stigli spustiti prije noći. U priči, ali i povremenoj tišini, koja nam je često tako potrebna da bi se odmorili od svakodnevice otvorili smo svoje "nove" oči i dopustili da nas ponese ova zimska idila. Snijeg je prekrio boje koje su se tu do jučer prelijevale u svim nijansama jeseni. Ali tonovi bijele čudesno su se mijenjali kroz nebrojene nijanse prema modroj. Tako smirujuće. Jednostavno lijepo. Pedeset nijansi bijele. I više. Svjetlucale su jedino  pahuljice dok je šumska staza polako ali sigurno tonula u svoje bajkovite slojeve izmaglice koja se spuštala na nas. Drveće je matematičkom točnošću bilo zasipano snježnim pokrivačem. Gledajući te goleme gole divove pretpostavljamo da je kut padanja bio gotovo okomit. Table koje su služile kao putokaz nisu se vidjele. Znali smo ih prepoznati tek po obliku jer smo znali točno gdje bi trebale biti. Neke od njih smo i mi postavljali i crtali markacije prije desetak godina. Pridružio nam se pas Pikica koji često prati planinare "žicajući" neki zalogaj putem. Bio je prilično veseo i jurio je uokolo naganjajući samo njemu čujne zvukove, a mi smo mogli tek nagađati što ga je privuklo. Trebalo nam je neko vrijeme da nam se misli očiste od onih uobičajenih briga i da nas preuzme magija puta pa da misli krenu nekim drugim smjerom. Snijeg je djeci tolika radost a nama je uglavnom briga oko cesta i auta pa je ugodno povremeno oživjeti tu dječju zanesenost i razigranost. Osjetiti mladost svojeg duha kojeg je zatrpalo previše toga. 

"Najbolje ideje sinu dok hodamo." F. Nietzche

Nažalost, nismo popili čaj u domu kako smo planirali jer je bio zatvoren. Pretpostavili smo to već ranije po jedinim tragovima na stazi koji su bili okrenuti u suprotnom smjeru od našeg pa se nismo previše razočarali. Umjesto čaja pojeli smo nekoliko mandarina i nastavili dalje kružnom stazom dolje. Dnevna svjetlost polako je iščezavala, a mi smo bili zabavljeni preskakivanjem i provlačenjem kroz granje. Snijeg je povijao tanje drveće i granje i osmislio pravi poligon za neku igru tajnih agenta. Nešto poput onih laserskih prepona što se sad reklamiraju kao i ostale sile gluposti kao savršen dar za vaše dijete. Kako proći a da te ne zasipa snijeg? Tako smo laganim drmanjem grana budili drveće kako bi podiglo svoje grane i oslobodilo nam prolaz. To je totalno funkcioniralo. Moram priznati da smo se zabavljali i pomalo mi je bilo žao što djeca nisu s nama jer znam da bi se i njima to jako svidjelo. Ipak, nama roditeljima veliki je luksuz biti ponekad sam pa sam odagnala tu misao jednakom brzinom kako je i došla. Nismo ni primijetili da nas je noć već obujmila. Da nije te bjeline i prilagodljivosti oka već bismo bili u potpunom mraku. Ugledali smo svjetla Hrastovice koja se doimala poput onih starinskih čestitki za Božić. Nažalost, moj mobitel nema tako dobru kameru da bih to i zabilježila. Pikica se nekako smirila i nestalo je njene hrabrosti za jurcanjem. Stisnula se iza nas i nije više željela biti prva. Nekako smo do prve rasvjete i auta stigli taman u pravi tren. Sad bi bilo stvarno ludo biti usred šume, pomislila sam. Najviše zbog mraka jer bismo lako skrenuli sa staze i zalutali. Nikad me zapravo nije bilo strah divljih životinja čije tragove ponekad vidimo. I sad smo ih vidjeli u snijegu. Podsjete te da nisi sam. One su uglavnom toliko plahe da ih je teško i vidjeti. Drugi nas uvijek pitaju zar se ne ne bojimo zmija, škorpiona, kojota i drugih životinja ovisno o kojoj lokaciji se radi. Iako već dvadesetak godina dosta intenzivno "lutamo" po šumama i planinama nikad nismo imali lošeg iskustva sa životinjama. Vidjeli smo koji put poskoka i druge zmije ali one su vidjele nas prije. Vidjeli smo i medvjede, i srne, i veprove, divlje svinje s mladima ali i one bi nas tek pogledale i nastavili bismo svatko svojim putem. Jedino čega me oduvijek bilo strah, a to nitko ne pretpostavlja jest čovjek. I to ne bilo koji čovjek nego čovjek - lovac što uglavnom šeće s puškom u namjeri da ubije nešto. Puškom i ćuturicom.  Vidjela sam i čula previše puta njegovu prisutnost u šumi. Osjetila sam tišinu nakon pucnja i strah koji se poput zvučnog vala proširi šumom. Tužna što su preuzeli šume i ljuta što utjeruju strah životinjama. Zato nam nitko od životinja ni ne prilazi. Previše se boje za svoj život. Ta superiornost čovjeka nad drugim bićima dokazuje samo našu općenitu neosviještenost. Ne bi se puno ljudi složilo sa mnom, znam. Zaista ne volim vidjeti lovca u šumi koliko god on bio pozitiva u bajci o Crvenkapici. Bila sam sretna što ih ovaj put nismo čuli u šumi i mogli smo opušteno šetati. 

Pikica je lajala i nije nas htjela pustiti da odemo. Pripitomljena životinja toliko je drugačija od divlje. Neprirodno drugačija, ako mogu tako reći. Sigurna sam da će nam se pridružiti i neki slijedeći put.  


"Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača." Ibn Batuta









Zimska idila - link na video